Održan trening “Poštujem te – Poštuj me”Održan trening “Poštujem te – Poštuj me”

NVO Identitet je u partnerstvu sa Udruženjem sportskih novinara Crne Gore održala trening na temu “Poštujem te – Poštuj me“ – u svijetu bez diskriminacije lica sa invaliditetom, 14. februara u hotelu Ramada, Podgorica.
Na samom početku moderatorka treninga Dragana Roganović koja je u svom obraćanju istakla da je cilj treninga prevencija i sankcionisanje, odnosno briga o nediskriminaciji i mogućnostima ostvarivanja jednakih prava lica sa invaliditetom.
“Trening će se zasnivati na senzibilizaciji i doprinosu, obuci stručnjaka za zaštitu prava u svim segmentima društvenog života kao i osvješćivanju putem edukacije za organe državne uprave, organe lokalne uprave, sudstvo, tužilaštvo, inspekcijske organe i medije”, istakla je Roganović.
Generalna direktorica za unapređenje i zaštitu ljudskih prava i sloboda, predstavnica Ministarstva za ljudska i manjinska prava Blanka Radošević Marović, u svom obraćanju kazala je da joj je posebno drago što se projekti koje finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava realizuju na ovako kvalitetan i edukujući način. Takođe, istakla je da posebno direktorat kojim ona rukovodi ima u svojoj nadležnosti upravo zaštitu od diskriminacije najranjivijih društvenih grupa, a prije svega lica sa invaliditetom.
“Mi nemamo konkretne mehanizme zaštite. To po Zakonu o zabrani diskriminacije imaju policija, sudstvo, tužilaštvo, institucija zaštitnika ljudskih prava i sloboda, ali mi možemo da promovišemo anti-diskriminaciju, da se bavimo edukacijom svih onih koji pružaju zaštitu od diskriminacije, da kreiramo politike zaštite prema ovim društvenim grupama kako bi postigli što veći stepen tolerantnosti u našem društvu i ispoštovali princip ravnopravnosti i jednakosti sa svim građanima Crne Gore. Prvi korak u tome nam je sprovođenje istraživanja, koje treba da nam pokaže kakvo je stanje u našem društvu u odnosu na diskriminaciju ranijih grupa i sa tim u vezi mi smo počeli još nakon usvajanja prvog zakona o zabrani diskriminacije 2011, dakle 2012 godine su počela kontinuirana istraživanja javnog mnjenja o diskriminaciji u Crnoj Gori. Moram da kažem da su osobe sa invaliditetom na toj listi diskriminisanih društvenih grupa vrlo visoko, međutim kontinuirana istraživanja su pokazala da taj stepen diskriminacije još i najbrže opada kada je ova društvena grupa u pitanju, što nažalost ne znači da su ovdje zaista stvoreni uslovi da osobe sa invaliditetom imaju ravnopravan tretman u našem društvu u svim oblastima društvenog života i u oblasti rada i zapošljavanja, obrazovanja, učešća u vlasti i u mnogim drugim važnim društvenim oblastima”, istakla je Radošević Marović.
Treneri Dunja Samardžić i Miloš Dedić su se na samom početku zahvalili prisutnima na izdvojenom vremenu, prije svega na odazivu i želji da se edukuju i upoznaju sa prevazilaženjem barijera u komunikaciji sa osobama koje posjeduju neku vrstu invaliditeta, školovanjem osoba sa invaliditetom i nivoom asistivnih tehnologija u njihovom obrazovanju, kako su osobe sa invaliditetom predstavljene u medijima i očima društva itd.
Samardžić je navela da su osobe sa invaliditetom u startu diskriminisane samim tim što postoje specijalne obrazovne ustanove za osobe sa invaliditetom, koje im uskraćuju mogućnost normalnog funkcionisanja i socijalizacije. Istakla je da je sama nemogućnost da obavljaju sve radnje koje su osobama u njihovom uzrastu shodne, krajnje diskriminišuća i nimalo dobra po njihovo dostojanstvo i samopouzdanje. Takođe, kazala je da je prilikom odabira fakulteta osobama sa invaliditetom sužen izbor i da im se u startu smanjuje mogućnost da upišu nešto čime žele da se bave, a sve to, negdje zbog nepristupačnosti osobama koje imaju fizički invaliditet a negdje zbog nepristupačnosti adekvatnog materijala za osobe sa senzornim invaliditetom.
Trener Dedić je istakao da u pozdravu ne bi trebalo da izbjegavamo da se rukujemo sa osobama koje imaju neki nedostatak ekstremiteta i da je jako važno da upotrijebimo prilikom pozdrava riječi „ Zdravo” i „ Evo ruka”, ukoliko je riječ o osobi sa oštećenjem vida. Takođe je kazao da ukoliko duži period razgovaramo sa osobom koja je u kolicima, poželjno je sjesti pored nje kako bi bili u istoj ravni i gledali se u oči tokom razgovora. Naveo je da, ukoliko se nađemo u razgovoru sa osobom koja ima oštećenje sluha vrlo je važno da ne vičemo, da govorimo sporo i koristimo se nekim razumljivim jezikom kako bi nas bolje razumjeli i čitali sa usana to što smo im željeli reći.
“Ne smijemo zanemariti porodicu, koliko je u stanju da odmogne skrivanjem osobe sa invaliditetom zbog sramote i drugih faktora, isto toliko je u stanju da bude veliki oslonac i podrška, jer će umjeti da prepozna šta je najbolje za njihovo dijete, kako da se postave prema njegovom invaliditetu na ispravan način i učestvuju u njegovoj integraciji u društvo ”, kazala je Samardžić.
Na kraju, oba trenera su se složila da kolika god bila ljudska potreba da pomognemo nekoj osobi sa određenom vrstom invaliditeta, ne smijemo ugroziti nečiji integritet, moramo je pustiti da nas sama zamoli za pomoć.
Prisutni su na kraju obrade svih tema imali mogućnost da postave pitanja i ujedno kroz živa iskustva od strane trenera dobiju kompetentne odgovore na sve što ih je interesovalo.